Piše: dr.sc. Lidija Bojić-Ćaćić
Zavesa je spuštena, još jedan veliki kontinentalni sportski događaj se završio, i to vrlo uspjšno na sreću i radost svih nas koji radimo u rukometu, Hrvatska je osvojila 3. mesto na Evropskom prvenstvu. Još uvek mislim da je se sve ovo neki prekrasan san iz kojega se ne želim probuditi, ali me budi veliki broj čestitki ih celog sveta. Svi se raduju zajedno sa nama. Hrvatska je opet razdrmala rukometni svet.
Poslednjih 20 dana pratim različite hrvatske i evropske medije koji su od apsolutno nezainteresovanih za hrvatski ženski rukomet postali naši vredni promoteri – postavljaju mnogobrojna pitanja, donose zaključke bez prethodnog istraživanja ili barem poznavanja rada te, s razlogom, kritikuju neaktivnost hrvatskih medija u praćenju ženskog EHF EURO 2020. Uz sve to, razni eksperti, s pokrićem i bez njega, objašnjavaju razloge ovog, za njih, neočekivanog uspeha naših rukometašica.
Setila sam se 2002. godine i posljednjeg, 16. mesta naše muške rukometne reprezentacije na Evropskom prvenstvu, a onda su, godinu dana nakon toga, krenuli prema Portugalu te postali prvaci sveta. Svi mi u Hrvatskoj i HRS-u pamtimo tu famoznu 2003. kada je muški rukomet pokrenuo celu lavinu oduševljenja u Hrvatskoj i celom svetu i kada je naše rukometaše dočekalo 50 000 ljudi u Zagrebu. Nakon toga je sve istorija i muški je rukomet dosegnuo vrhunske uspehe. Ko je 2003. pre Svetskog prvenstva verovao u mušku rukometnu reprezentaciju i do tada široj, čak i rukometnoj, javnosti nepoznatog novog selektora Linu Červara? ko je verovao u žensku reprezentaciju pre ovog Evropskog prvenstva i selektora Nenada Šoštarića koji je ostao uz njih i nakon zadnjeg mesta na EHF EURO 2018. u Francuskoj?
Odgovor je identičan za obe reprezentacije: verovali su samo najbliži saradnici, roditelji, prijatelji, rukometni zaljubljenici i Hrvatski rukometni savez (HRS). Bez obzira na sve pobede i poraze svih naših reprezentacija, Sastav HRS-a postoji i pokušava, ma koliko to teško bilo u poslednja tri decenije , unaprediti rukomet u Hrvatskoj, a to znači: 270 klubova, 14 000 rukometašica i rukometaša, 650 naših vrednih trenerica i trenera, kao i sportskih radnika u klubovima i županijama uvek su neumorno radili na animaciji mladih sportista za rukomet te im osiguravali, koliko su mogućnosti dopuštale, uslove za rad i razvoj. Na svim nivoima HRS-a organizuju se, i za mladiće i za devojke, takmicenja za sve dobne uzraste kao i završni turniri, regionalni i središnji kampovi.
Treba napomenuti da je u Sistemu rada HRS-a 13 nacionalnih selekcija po kategorijama: seniori-seniorke, juniori-juniorke, kadeti-kadetkinje, mlađi kadeti-mlađe kadetkinje, rukomet na pesku seniori-seniorke, rukomet na pesku juniori-juniorke, rukomet u kolicima – svima njima Hrvatski rukometni savez daje dobre uslove i stručni kadar za njihove aktivnosti i pripreme. I sve nacionalne reprezentacije ucestvuju u svojim takmicenjima, evropskim i svetskim prvenstvima, svima su osigurani jednaki uslovi za trening, jednaka oprema i mogućnosti za napredak. Svaka igračica ili igrač koji ulazi u seniorsku reprezentaciju pre toga je provela/proveo minimalno 10-12 godina igrajući u različitim selekcijama i reprezentacijama Hrvatske, tj. provela/proveo je ukupno 300 – 400 dana na pripremama i prvenstvima da bi se razvila/razvio kao seniorska reprezentativka/seniorski reprezentativac svoje zemlje. Tome valja pribrojiti hiljade sati treninga u klubovima, utakmica i putovanja koje su ti predani mladi ljudi dali rukometu i ogromnu količinu veština i znanja koju su morali prikupiti da bi uopste došli na prag reprezentacije. Možete li uopste zamisliti tu upornost, svakodnevne treninge i veru u sebe koju imaju naši rukometaši i rukometašice? Odgovor na to pitanje vrlo je jednostavan: to niko ne zna osim njih samih. Zato, bez obzira na broj osvojenih, ili neosvojenih, medalja, svi mi koji radimo u sistemu sporta dužni smo to prezentovati svima koji to ne znaju, ne mogu ili ne žele razumeti.
Obzirom na ogroman rad i trud koji naši mladi sportisti ulažu da bi jednog dana, možda, postali reprezentativci, članovi nacionalnih izabranih selekcija, nikako ne mogu shvatiti, ne samo za rukomet već i za sve ostale sportove, po kojem se to kriterijumu utvrđuje ko ima pravo da bude praćen i viđen u medijima? Zašto je ženska rukometna reprezentacija manje vredna od muške reprezentacije koja je, iako je bila zadnja 2002. godine, dobila šansu da se prezentira u medijima 2003. godine? Zašto sve hrvatske reprezentacije u svim sportovima nemaju mogućnost prezentacije u, posebno javnim, medijima? Zašto je ženski sport diskriminiran u medijima? Hoće li se nešto konačno promeniti nakon osvojene medalje naših rukometašica?
Svi koji ste u prilici gledati sve moguće sportske kanale, od nacionalnih televizija sa otvorenom frekvencijom pa do kablovskih operatera, pokušajte se setiti koju ste to žensku reprezentaciju ili ekipu mogli videti na tim kanalima? Što se domaće scene tiče, samo Podravku Vegetu u Ligi sampiona ili eventualno završnu utakmicu Hrvatskog kupa za žene. Iz ostatka sveta možete pratiti izabrane utakmice Lige sampiona zatim, eventualno, italijansku ili tursku odbojkašku ligu. To je sve od ženskog sporta na svim televizijama koje se gledaju u Hrvatskoj.
Iskreno, iako sam aktivna 38 godina u ženskom rukometu i od toga 21 godinu u Hrvatskom rukometnom savezu, puno puta sam postavljala ista pitanja javno, pred eminentnom publikom, i nikad nisam dobila odgovor, kao ni moje koleginice iz ostalih sportova. Ko odlučuje koji sport zaslužuje više ili manje minuta u sportskim prilozima, čiji znoj i trud više ili manje vredi? ko odlučuje koji sport zavređuje kupovinu prava TV prenosa?
Smatram da svaka sportiskinja i sportista, bez obzira kojim se sportom bavi, zaslužuje da bude predstavljena/predstavljen na nacionalnoj televiziji kad igra za svoju reprezentaciju, svoju zemlju, nakon godina anonimnosti, godina treniranja i po nekoliko puta dnevno, prolivanja znoja na svakom treningu ili višemesečnog oporavljanja od povreda. Kako ćemo privući devojčice da se bave sportom ako u medijima ne prezentiramo naše sportiste, njihovu neiscrpnu energiju, njihova znojna ali nasmijana lica koja nam pokazuju da se jedino mukotrpnim radom, marljivošću i verovanjem u sebe može uspeti? Gde su nestali sportski uzori među mladima, zašto neko namerno i sistematski u medijima zanemaruje značaj bavljenja sportom, posebno žena?
Promene su nužne jer je na nivou cele države više nego očigledno da nam je ženski sport depopulariziran i marginaliziran. Treba nam sistem popularizacije sporta u kojem osvojena medalja neće biti isključivo merilo nečijeg zalaganja, kvaliteta i uspeha budući da je to samo jedno od merila, a ljudi bliski sportu, kojih je nažalost sve manje, dobro znaju da merenje kvaliteta i uspeha isključivo medaljama promašuje bogatu prirodu sporta i sve dobrobiti koje pruža.
Smatram kako je konačno sazrelo vreme da se u sportu napokon počne vrednovati i dugogodišnji neumorni rad i svakodnevno učenje novih znanja te kako uspehom trebamo smatrati i činjenicu da se igračica ili igrač kao senior zadržala/zadržao u nekom sportu jer bez takvih sportista nema ni nacionalne izabrane selekcije. A vrh svih vrhova za svakoga sportistu jeste nastup za svoju zemlju, svoju reprezentaciju, te to treba tretirati kao izvanredan uspeh. Stoga je jako važno da mediji, osim nacionalnih, prate i što se događa u klupskom sportu jer bez toga nema ni vrhunskih reprezentacija. Niti jedna igračica nije ponikla u reprezentaciji već u svom klubu kod trenera koji vredno rade s njima svaki dan, putuju na takmicenja i brinu se o njihovu zdravlju i školskim obvezama. Treneri i trenerice u klubovima jesu temelj na kojem se razvija svaki sport. To se ne sme zaboraviti.
Svaki član ili članica reprezentacije Hrvatske treba dobiti medijski prostor bez obzira u kojem sportu se takmici, kojeg je pola ili godine rođenja. Jer, kao što sam pre istakla, treba ceniti dugogodišnji rad i veliko odricanje sportista zahvaljujući kojima su se vinuli do vrhunskog nivoa.
Ulaganje – tu reč najčešće čujemo kada se govori o velikim poslovnim projektima u privatnom ili javnom, državnom sektoru kada se želi doći do proizvoda ili rezultata. Ulaganja su u sportu manje-više prepuštena roditeljima i njihovim mogućnostima da finansiraju svoju decu. Trenutni sistem sporta u Hrvatskoj utemeljen je na paradigmi koja prepoznaje sportiste i podupire njihovu sportsku karijeru tek kada i ako su se dovoljno kvalitetno razvili i kandidati su za neku od reprezentacija. U Francuskoj postoji Agencija za razvoj sporta gde se može aplicirati za različite razvojne programe u sportu i to samo za sportove u kojima nema rezultata. Zamislite takvu revoluciju u hrvatskom sportu – da sistemski ulažemo u razvoj, a ne samo u gotove proizvode! U sistemu Hrvatskog rukometnog saveza sa selektiranjem igračica i igrača se započinje u uzrastu od 12-13 godina i celi proces traje 8-10 godina dok se ne profilisu oni koji mogu ispuniti najviše kriterijume igranja za seniorsku reprezentaciju. Dug je i vrlo često neizvestan put razvoja mladih sportista do statusa reprezentativaca svoje države.
Misija je sporta odgajati generacije mladih koji će energiju sporta preneti u sve pore društva. I zato je vrlo važno da svi oni koji nisu bliski sportu i prate ga samo ponekad na televiziji, razumeju da je sport uz školstvo, tj. razvoj i obrazovanje, temeljni segment društva koji odgaja naše mlade te da samo velikim radom, zalaganjem, verom u sebe i svoje najbliže možemo stvoriti bolje društvo i kompetentne ljude.
Vizija je sporta da treba prestati biti pomoćni glagol, već treba postati subjekat i pokretač pozitivne energije i spajanja ljudi različitih interesa, vere i boje kože. U razvijenim društvima sportske su aktivnosti prepoznate kao bitni sastav društva i razvoja mladih, pogotovo u novije doba kada prevladava „sedeci“ način života, a velik porast depresije i pretilosti među mladima postaju top teme u medijima. Odgovor je jednostavan: dajte deci više organizovanih sportskih aktivnosti u vrtićima i školama… dajte im SPORT i vrednujte njihove uspehe, promovisite ih u medijima kao jedinstvene, bez obzira jesu li rođeni kao devojčice ili dečaci
